Kad muškarci pišu emotivne priče... | Carice

Preporučujemo

Kad muškarci pišu emotivne priče…

Od  | 

Jako nam se sviđa kada nam muškarci pošalju svoje životne priče i doživljaje pune emocije. Ovo je jedna od njih i sigurno će vam se svidjeti!

„…hvala vam čika Ante za sve šta ste uradili za mene. Mnogo mi je pomoglo!“ A onda sam poklopio slušalicu i nestao u mislima jedno 10-ak minuta. To je bila njegova zadnja rečenica. A dok se nisam javio na taj broj prošla su tri dana.

Mirno popodne, odmaram, iliti kako bih ja rekao gljivim i puštam korjenje u kauč, zvoni telefon, pozivni +381… gledam i mislim se, ma neću se javiti…i tako tri dana. Razmišljam, ljude koje znam iz +381 „govornog područja“ imam u imeniku, a valjda me toliko znaju da bi SMS poslali. I odlučim se ja javiti na neki od n-tog poziva. Dižem slušalicu: „Molim?“ Ne znam hoću li uspjeti prenijeti izvorni razgovor, prošlo je neko vrijeme. Reći ćemo da je akter priče Srđan iz Šida i njegov nastavnik Milojko.

„Halo? Čika Ante Vi ste?“ Mislim se kako mi glas ni najmanje nije poznat, a niti znam tko bi me zazvao čika; pa odgovaram: „Jesam, ja sam. A Vi ste?“
„Bok Kako ste? Ovde Srđan iz Šida? Sećate se? „Hmmmm.. pa baš i ne“ „Srđan Pavlović iz Šida. Znate pred 3 godine ste bili sudac na našem softverskom takmičenju“ I onda mi dođe do glave tko je.

E sad kako sam se ja našao tamo prije tri godine? Ukratko, pozvao me moj „drugar“ da dođem jednu nedjelju malo u posjetu, pa da im pružim malo ruke oko suđenja na softverskom takmičenju za srednjoškolce. Odazvao sam se, ali ne cijelu nedjelju, već od četvrtka do nedjelje. I to mi je bilo jedno super iskustvo. Tih 4 dana je bilo jedno super iskustvo. Em što je bio rad s klincima, em što me je zvao moj dobar drugar, a s druge strane sam imao tri godine gorak okus u ustima. Dakle počelo je natjecanje učenika i dao sam si neku normu da ću svakom postaviti tri do pet pitanja ovisno o tome koliko je rad/proizvod zanimljiv. Jedan sudionik je bio toliko simpatičan, klasični štreber, jako preplašen, nije mogao izgovoriti jednu rečenicu.

Napravio je nešto u stilu „povezan Dropbox sa Skypeom“ ali sve je sam napravio. Ali nije bilo nešto inovativno. I posljednji sudionik je bio, moram priznati, baš genijalac. Nadareni štreber. I za razliku od svih ostalih sudionika, bio je baš prgav, samouvjeren, s dozom bahatosti, ali s ogromnim znanjem. Ja sam bio jako ne-fer prema njemu, prekidao sam ga svojim pitanjima malo-malo, komentirao, tražio dodatna objašnjenja. I na kraju trebalo je dati neko svoje mišljenje, ali nakon što se na formular upišu ocjene. Moja odluka je bila nedvojbena, klinac je genijalac i mora dobiti najbolje ocjene. Ipak želio sam ga potaknuti da postane bolji čovjek. Opet se mislim, pa ne mogu mu zbog toga dati manje ocjene. I rasporedim nekako te ocjene 46/50, da nije baš 50/50. Napišem svoj komentar u stilu da je učenik izvanserijski, dam još nekih par pohvala i ubacim formular u kutiju namjenjenu tom natjecatelju.

Pričekam svoj red i svojih par minuta za komentar i odlučim ne štedjeti na riječima. „Srđane, rad je neosporno dobar, nekoliko stepenica bolji od svih ostalih. No moraš znati da nisi najbolji. Iskreno mislim da si premlad da bi imao takvu dozu bahatosti da bi se drugima podsmjehivao i da budeš toliko bahat prilikom svog izlaganja. Vjeruj mi, u životu neće biti dovoljno samo ono što napraviš, niti će se bilo koji tvoj rad prodavati sam od sebe. Nitko te neće pitati kakav progamerski kod pišeš, da li si brz u tome, ali svi će se pitati kakav si čovjek. U ovom trenutku ti se nisi baš pokazao kao dobar čovjek. Došao si poprilično opušten, ali besprijekorno pripremljen. Izdržao si sva pitanja, sve provokacije, ali da ja u ovom trenutku odlučujem da li ti treba dati stipendiju ili investiciju ti ju sigurno ne bi dobio, čak što se mene tiče ti si zadnji koji bi dobio nagradu. A nakon ovih nekoliko rečenica, sad stojiš pred cijelim auditorijem, posramljen si i vjerojatno misliš kako sam ja đubre koje te ponižava. Vjeruj mi, da sam đubre ništa od ovog ti ne bi rekao, pustio bih te da srljaš i da propadaš. A imaš jako puno potencijala.

U tom trenutku, oči su mu se napunile suza, vidim ga kako guta knedlu i ništa ne govori, ali se zato diže njegov nastavnik, bez pitanja za riječ, zajapuren, prilazi sudačkom stolu i otvara paljbu: „Vi ste đubre. Kako se možete tako iživljavati nad djecom, nađite sebi ravnog. Ovo što Vi radite nisu ni pedagoške, ni psihološke metode. Znam ja dobro takve kao Vi. Želite da ponizite ovo dijete koje je iznadprosječno talentirano samo zato da bi Vaš miljeni pobjedio. Kako Vas nije sram. Najradije bih Vas iznio iz ove dvorane i dobro napljuskao. Pa zar vas nije stid da toliko uživate u nanošenju sramote i boli ovom djetetu pred brojnom publikom. Vi ste egoistično smeće!!“

Nisam se baš osjećao ugodno. Em što sam u stranoj zemlji, em da me netko poziva na red, a znam da sam napravio najbolje za tog sudionika. Ali nisam se želio svađati, pljunuo sam na svoj ponos, progutao, tri puta udahnuo i ohladio. Pola sata je trebalo da se zbroje rezlutati i da se sudionicima i njihovim nastavnicima uruče diplome i ocjene sa komentarima pojedinog člana žirija. Istina, genijalac Srđan nije pobijedio. Inzistirao sam da nagradu Srđanu i njegovu mentoru uručim osobno. Srđan je bio drugi. Ali kad su čitali mišljenja žirija, malo su se primirili. Drago mi je da sam Srđanu dao najveću ocjenu od svih sudaca 46/50, prvi do mene mu je dao 39/50. A onda čitanje osobnih mišljenja… ceremonija je završila, bila je neka manja zakuska gdje mi prilazi dotični nastavnik.

„Gospodine Ante, imate minut vremena?“ „Nemam!“ „Možda nisam bio fer prema Vama…“ Prekinem ga: „Gospodine Milojko, ne zanimaju me Vaše isprike. Vi ste pokazali svoje lice. Vaše mišljenje prije pročitanih ocjena mi puno više govori o Vama, nego Vaša bespotrebna isprika u ovom trenutku. Molio bi Vas da se samo odmaknete od mene kako ne bismo došli ni Vi ni ja u neugodnu situaciju“ i okrenem glavu i maknem se dva koraka. Tu je završila moja epizoda sudije u Šidu.

I vraćamo se na telefonski razgovor…„Pa reci Srđane.“
„Želeo sam Vas obavijestiti o nečemu. Molim Vas da me saslušate par minuta.“
„Ma nema problema, samo reci.“
„Znate, ja bih želeo da Vam se zahvalim za jednu stvar. Znate, prije tri godine ste mi rekli nekoliko stvari i ja sam mislio da me želite uvrijediti. A onda se moj učitelj izderao na Vas pred cijelom publikom. Ja nisam pobijedio na takmičenju, ali kad sam vidio Vaše ocjene nisam mogao da shvatim što mislite. Učitelj je bio mnogo bijesan na Vas. Znam da sam cijelu subotu i nedjelju proplakao. Nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da nisam pobijedio. Kad sam došao uplakan doma, tata me pitao zbog čega plačem, pa sam onako kroz plač pokušao da mu objasnim. A onda me tatin komentar još više rastužio. Znate, tata mi je rekao da taj čika Ante, što god da je rekao, je bio u pravu. Onda je govorio o ambicijama koje učitelj Milojko želi da ostvari kroz mene, ali ja taj dio cijele priče nisam shvatao.

A onda sam tatu pitao, kako taj čika Ante može biti u pravu, pa osramotio me pred skoro 100 drugih učenika iz škole? Tata kao tata dao mi je neku utjehu. A prije 15 dana mi je rekao kako Vas moram nazvati i da Vaš broj nađem kako znam i umijem. Vjerujte mi ja sam se morao malo promjeniti i to u skladu s Vašim riječima. Tri godine je tata vodio rat sa mnom. A danas u ruci držim jedan papir, ali nisu Vaše ocjene, nego potvrda jednog fakulteta iz Švicarske od kojeg sam dobio stipendiju za fakultetsko obrazovanje. Ja sam svoj rad dotjerao do jedne granice, prijavio se na konkurs i pobjedio u utrci za stipendiju.“

„Pa Srđane, drago mi je. A ako je taj fakultet uistinu tvoj san, onda napravi sve da ga ostvariš. I samo me saslušaj još jednu stvar. Vjeruj mi, moje riječi nisu toliko bitne, bitan je način na koji je moje riječi tvoj tata kod tebe preusmjerio. Tata i da je vidio te greške vrlo teško ti je mogao to onako hladno izreći. A vjeruj mi ni meni nije bilo baš jednostavno.“

„Pa nemojte biti toliko skromni, ja da sam pobijedeo na tom tadašnjem natjecanju ne bih se ni najmanje tada potrudio, a ovako sam dobio motiv i hvala vam čika Ante za sve šta ste uradili za mene. Mnogo mi je pomoglo!“

[fbcomments]

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Dobrodošla Carice! Otkaži